Turbe sedam braće u Sarajevu

Turbe sedam braće u Sarajevu

Na početku ulice Širokača u dijelu Sarajeva Bistrik nalazi se dobro poznato
turbe Sedam braće. Stari naziv je jedilersko turbe jer ima sedam mezara (po
turskom jeziku „jedi“ – sedam). Isti naziv dobila je i susjedna džamija, a i
cijeli taj kvart naziva se Jedileri. Turbe je usko i dugo jer su mezari svi u
jednoj liniji, a širina je oko jedan i pol mezarske dužine, tj. oko tri metra.
Više svakog mezara je prozor, iznad kubure čirak i svjetiljka. Kubure i turbe
su lijepo urađeni i dobro se održavaju. Kao o većini turbeta u široj javnosti
se malo zna, predu se razne legende, najčešće se misli da su braća po krvi,
pa se ovim zapisom želi kazati istina stvarne historije turbeta.
Uz sam pad pod tursku vlast Bosne, pri povratku Sultan Fatih Mehmeda i
jedan njegov vojnik, inače šejh, zatražio je od sultana da se demobiliše jer je
bio zašao u godine i nije bio više za vojnika, izrazivši želju da bi tu ostao i
nastanio se u današnjem Sarajevu. Sultan mu je odobrio, a za tu
dugogodišnju službu dao mu u vlasništvo zemljište od današnje Latinske
ćuprije do kraja današnjeg turbeta duž Bistričkog potoka. Taj kompleks
zemljišta narod je prozvao Šehove dugonje ili Šehove duge njive. Kada je
šejh umro ukopali su ga na kraju njegovih njiva. To je prvi mezar, ali danas
sedmi odnosno zadnji od ulaznih vrata.
Prošlo je i više od sto godina, a šejhov mezar je već postao „kultno“ mjesto,
poznat mezar sultanovog vojnika za koje vrijeme se izgradila džamija,
Halvetijska tekija (danas nova zgrada IZ neposredno prije turbeta) te preko
puta gradske uprave sudnica (menkema) i gradska blagajna, te prva manja
vojna postaja.
Desilo se podudarno da je neko pokrao blagajnu, a i u isto vrijeme u grad su
došla dva sejahina (putujuća derviša). Nepoznati, stranci, neugledni
vanjštinom, svakako siromašni učinili su se vlastima sumnjivim i na njih je
pala sumnja za krađu. Sva njihova pravdanja i dokazivanja da su nevini kod
lokalnog kadije, uske pravničke pameti, nisu urodila plodom. Osuđeni su za
krađu i pogubljeni.
(Samo da se kaže, karakteristika tog doba bila je da su nevine osobe često
osuđivane jer kod kadije nije postojao istražni nego samo dokazni postupak).
Neposredno po pogubljenju došao je jedan tatar (tadašnji poštar) donijevši
vijest da su u Čajniču (neki kažu u Pljevljima) uhvaćeni lopovi koji su
pokrali sarajevsku blagajnu.
Šejh susjedne tekije posredovao je da se pokopaju „počasno“ pored
sultanovog vojnika, jer su nevino ubijeni, te da imaju status šehida.
Opet nakon dužeg perioda turbe će biti kompletirano sa nova četiri, takođe
mazluma (nevino ubijeni). To su bila četiri bega iz Posavine. Uz dodjelu begovata – titule i zemlje, begovi od Bosanskog broda, Šamca, Orašja i
Dervente imali su zaduženje da motre pokrete austrijske vojske preko Save,
te da je primjećena opasnost pri prelasku na bosansku obalu sve do Darajeva
kako bi se organizovao otpor. Ali dojava je izostala kada je princ Eugen
Savojski 1697. godine prešao Savu, prodro do Sarajeva i zapalio ga. Po
smirenju situacije begovi su pozvani u Sarajevo na odgovornost.
U svojoj odbrani, uz svjedoke ljudi iz tih krajeva, begovi su dokazivali da to
nije bila izdaja jer je pomenuti princ, duboko u Austriji (Savoji) spremao
vojsku za vojni udar, a nije postojala izviđačka niti obavještenja služba na
drugoj strani. Osmatranjem se nije moglo ništa znati. Princ je noću prešao
Savu, na nekontrolisanom, nenadanom mjestu i za svega za 4-5 dana stigao
već u Sarajevo. Nije uvažena odbrana te su zbog toga pogubljeni. Imam
džamije i šejh tekije razumjevši nevinost posredovali su da se ukopaju pored
ranije ukopana dva mazluma. Tako je nastao kompleks Jedileri, sedam braće
po udesu, a ne po krvi. Turbe je kasnije izgrađeno, a prvobitno su bili samo
mezari.
Narod je mezare odnosno turbe poštivao, spontano i namjerno posjećivao,
učio fatihe, pa i murade (molitve za ostvarenje neke želje), uz male
dobrovoljne priloge kojim se turbe i džamija održavala.
Ali do kraja II svjetskog rata odnosno 1945. godine turbe je dobilo pomalo
specifičan značaj.
Nevini
Prvi koji je u turbetu ukopan bio je jedan šejh kojem je Sultan Fatih Mehmed dozvolio da se, s obzirom na pozne godine, nastani u današnjem Sarajevu. Za dugogodišnju službu, Sultan mu je dao u vlasništvo zemljište od današnje Latinske ćuprije do kraja današnjeg turbeta duž Bistričkog potoka.
Taj dio zemlje u narodu je prozvan Šehove dugonje ili Šehove njive. Šejh je nakon smrti ukopan na kraju svojih njiva. Danas je to, gledajući od ulaznih vrata, zadnji mezar.

Stotinjak godina kasnije tu su sahranjena, krivo optužena, dva nepoznata stranca. Igrom slučaja, u trenutku njihovog dolaska u Sarajevo, opljačkana je gradska blagajna, a siromašni stranci su bili prvi osumnjičeni. Osuđeni su i pogubljeni. Ubrzo nakon njihovog pogubljenja pročula se vijest da su uhapšeni lopovi koji su pokrali blagajnu.

Kako su bili nevino pogubljeni zatraženo je da se ukopaju pored Šejha.

Braća po nesreći
Nakon dužeg perioda, turbe će biti kompletirano sa nova četiri mezarja. Naime, izvjesni Mustafa-paša Dalbatan naredio je pogubljenje četiri bega, od Bosanskog broda, Šamca, Orašja i Dervente kojima je zadatak bio da motre na austrijske trupe na granici, te da, ukoliko dođe do njihovog prodora na teritoriji Bosne, koja je tada bila u sklopu Osmanskog carstva, jave da je primjećena opasnost, kako bi se mogao organizovati otpor. Na jesen 1697. godine dojava je izostala, a u Bosnu je prodrla austrijska vojska na čelu sa Eugenom Savojskim koji je u noći spalio Sarajevo.Begovi su pozvani u Sarajevo, gdje su dokazivali da nije bilo riječi o izdaji, već da nije postojala obavještajna služba na drugoj strani koja bi javila da je Eugen spremao vojsku i planirao upad u Bosnu, te da je vojska na nekontrolisanom mjestu prešla rijeku Savu.

Odbrana begova nije prihvaćena te su ubrzo pogubljeni. Na intervenciju imama iz obližnje džamije ukopani su pored dva ranije pomenuta mazluma (tur, naivan čovjek).

Tako je nastao kompleks Jedileri, sedam braće po nesreći, a ne po krvi, kako se često misli.

Svjetlo nad mezarjima
Turbeta su se podizala zaslužnim ljudima, a ponekad su se podizala nakon što se iznad mezarja ukaže neka nesvakidašnja pojava. Tako je bilo i sa turbetom Sedam braće. Na tom mjestu, prvobitno su bili samo mezari iznad kojih s ljudi počeli primjećivati neku svjetlost.

Turbe kakvo danas poznajemo podigao je Sulejman-paša Skopljak. On je naredio da se ovo mezarje ogradi zidom sa sedam prozora, te da se podigne soba za čuvara turbeta. Kasnije je na tom mjestu nastala i tekija Jedileri.

Naime, po završetku rata nova vlast i novi način života osjetio se najviše u
vjerskom životu. Uzurpacija vakufa, ukidanje vjerskog obrazovanja,
potiskivanje vjere iz javnog života pa i privatnog, rad, radno vrijeme, nova
ideološka djelovanja i uticaji učinili su da se vjera i vjerski život
marginalizira i potisne iz javnog života, ali ostao je onaj dubinski, duhovni
kontakt (bar u podsvjesti). Kako se cijeli novi život materijalizirao,
materijalizirao se i taj duboki skriveni duhovni ostatak nalazeći manifest u
masovnoj posjeti turbeta, uz priloge, vrlo lak, brz, neisticajan oblik, da
kažemo, ibadeta. Ti prilozi su dostizali zavidnu visinu, upravo kompenzirali
oduzetu vakufsku imovinu, pa se i sada Islamska zajednica finansira
najvećim dijelom tim prihodima. Prihod je jedno vrijemo prelazio ukupnu
članarinu Islamske zajednice. Turbe je pomoglo IZ-i u najvećoj krizi da traje
i danas.
Nevini mazlumi su šehidi, a šehidi su živi- kaže Kuran. Ako se usudimo reći
živi na svoj način, pokazaše svoj šehidski život na ovozemaljski način
(konkretnom pomoći) nama ovozemljacima.

Leave a Reply

Your email address will not be published.